Svatko od nas, jedinka je za sebe od rođenja pa sve do smrti. Dolazimo na ovaj svijet sami, odlazimo s njega isto tako, bez pratnje, bez partnera, bez frendova, bez ikoga, sami prolazimo kroz neka tajanstvena vrata iza kojih ne znamo što nas čeka, ili tko , ili nitko i ništa!
Kažu da je čovjek najinteligentnije biće ovog univerzuma, a opet realnost koju živimo i svakodnevni dokazi koji govore tome u susret ne pokazuju uvijek baš tu inteligenciju na djelu pa bolje da ne nabrajam svađe u politici, borbu za vlast, korporativne prevrate ili još bolje prevare, ratove, podmetanja, poslovno i privatno noževe u leđima…i mogla bih do prekosutra tako nabrajati, nažalost.
U stalnoj vrtnji i brzini da postignemo što više, napredujemo što brže i postižemo nadnaravne ciljeve u što kraćem vremenu, bez obzira bilo to u znanstvenom, medicinskom, inovativno-tehnološkom, gospodarskom, kulturno-umjetničkom, istraživačkom ili bilo kojem drugom aspektu, potkrada nam se jedan te isti gubitak, ako ga tako možemo nazvati, a to je da zaboravljamo živjeti i biti upravo to najinteligentnije biće- ČOVJEK!
Ovaj ritam koji namećemo sami sebi, potom jedni drugima kroz konstantna očekivanja koja se svakim danom povećavaju, dobivaju novi obujam i bez razloga nekako kao da samostalno ekspandiraju u svakom smislu, dovode nas u neka nova stanja da postajemo ovisni o tome što će tko reći, koga ćemo zadiviti, koga nikako ne smijemo razočarati. Da ne zaboravim i gdje što možemo preskočiti, kako što brže napredovati, uz sve nabrojano i kako dobro izgledati, kako fizički biti super fit, nabrijano sretan, pozitivnih stavova sa savršeno posloženim životnim standardom koji je definiran i prije nego što ste počeli raditi i zarađivati, kao da vam je umemoriran rođenjem u DNK.
Promatram ljude oko sebe, pa i sebe samu kad se ponekad ulovim u toj strci života: kud hrlimo, kud jurimo, konačno, kud srljamo?
Od te svakodnevne panike u kojoj nitko više za nikog i ništa nema vremena, jer jednostavno dan je prekratak, a obaveza previše, pitam samu sebe, zar se vrijeme skratilo ili? Zadnji put kad sam provjeravala, kao i u zadnjih 46 godina koliko živim u ovome životu, dan je trajao 24 sata, i još jučer je bilo isto tako!
Gdje je ta inteligencija koju mi spominjemo, o kojoj stalno razglabamo kako smo pametni, napredni, mudri, vješti, bistri i blablabla, kad gledajući ovo što nas okružuje, meni djeluje da koliko god napredovali i svijet poboljšavali u smislu lakoće rada, dostupnosti, brzine izvršenja pa shodno tome sve što poželiš danas imaš na dva klika udaljeno od ispunjenja želje i cilja, mi gubimo osjećaj za vrijednost, za bitnost, za svrhu, osim naravno materijalnu za koju jedino vidimo važnost, jer računi dolaze svaki mjesec, bez iznimke i onda nema prostora za fantaziranje.
Pod fantaziranje mislim prvenstveno na to kako se netko osjeća, kakve emocije ima u sebi, što ga potiče na njih, kako se nosi s njima, može li ih izraziti, kome i koliko? Na koji način koristimo tu inteligenciju da osvijestimo i osjetimo sebe samog, svakodnevno, da znamo gdje smo, što smo, kamo idemo i zbog čega, te da istom mjerom osjećamo i druge ljude oko sebe, kao i ostala živa bića, a ne da plovimo ovim svijetom u borbi za preživljavanje, misleći da je sve što je vrijedno samo ono što se može opipati!
Jer na sve spomenuto, mnogi još uvijek misle da su to bespotrebne fantazije, teme koje troše vrijeme bilo na poslu, bilo u privatnim odnosima,…pretužno!
I onda imamo gomile nezadovoljnih, nesretnih i nesređenih pojedinaca, u koma emotivnim-psihičkim stanjima, koji možda samo nisu imali s kime na vrijeme popričati, izvaliti van na stol što ih tišti, opravdati sebe ili svoje postupke, koji da bi bili ok i prihvaćeni nisu smjeli osjećati, i reći to naglas!
Gdje smo uprskali, gdje smo krivo skrenuli, gdje smo prestali koristiti inteligenciju za ono što je uistinu važno, bitno i temeljno za očuvanje nas samih kao zdravih bića koja da bi mogla dalje napredovati i podizati društvo, moraju kao imperativ znati ponajprije čuvati sebe!
Gdje je granica push-anja svega što to isto društvo nalaže, a gdje počinje zaustavna linija kad možemo reći DOSTA i ne biti na bilo koji način sankcionirani za navedeno?
Ima li je, ili za istu „samo“ trebamo skupiti dovoljno hrabrosti i svatko sam za sebe reći: ovako više ne ide, ovako više ne želim i krenuti svojim smjerom, svojim putem, pa makar na nekom raskršću ostali sami?
Vjerujem da će uskoro doći vrijeme kad će na tim raskršćima biti prava gužva, i da će se radi istih koji će je stvarati otvoriti i sasvim novi putevi, upravo za ove hrabre!
Držim im palčeve, jer ja ih na tom raskršću već čekam!