Ne znam kako je kod Vas ali ja sam sama sa sobom imala najveće izazove da donesem odluku o tome kako ću prihvatiti samu sebe, onakvu kakva jesam, bez maski, bez igranja uloga, bez prijetvornosti koja bi odgovarala pojedinom sistemu, društvu, zajednici, okolini, poslu, partneru, obitelji, ikome, igdje.
Donijeti takvu odluku nije bilo nimalo lako a nije zasigurno ni trajalo kratko. Hm,… ali da me bolje razumijete, najbliže što vam to mogu opisati je tema drame Samuela Becketta: U iščekivanju Godota! Osim naravno, moj kraj nije kao njihov…ali o tom kasnije…
Čekanje, čekanje, samo isprazno čekanje u kojem se ništa ne dešava, u kojem se umjesto 2 glavna lika ( sjećate se sigurno te dosadne lektire i Estragona i Vladimira-dvoje lutalica) ja razgovaram, prepirem, svađam, urlam pa mirim i na kraju dodvoravam sama sebi ne bi li mi bilo malo lakše i mirnije u tom tijelu koje kipi od vrtloga neizgovorenih želja, čežnji, pitanja, izgovaranja rečenica kakve sam htjela, a ne morala izreći (da bi bila bolje prihvaćena, dobra curica-fuj)!
Postavljam sebi pitanja, hoću li lijevo ili desno, volim li slatko ili slano, sviđa li mi se više blues ili neki moderan pop, narodnjaci ili rock, (nemam pojmaaaaa), volim li društvo ili bih radije bila sama, jesam li ekstrovert ili introvert, da li sam uopće voljela svog partnera, ovog zadnjeg ili ikojeg, volim li seks ili sam to odrađivala iz dužnosti, dali mi je uvijek bilo lako biti majka ili su postojali momenti kad bih sve poslala dovraga( pa čak i svoju djecu koju životom obožavam iznad svega)….
Pitanja ne staju, a odgovori dolaze i dolaze, bujica me zatrpava, prelazi preko mene, a ja se ne mogu obraniti, odmoriti, uzeti zraka da to sve polako prožvačem. Onda se ponovo svađam sa sobom jer opravdavam stavove, branim sebe, pa branim te ljude, odnose, svog šefa, svoju sestru, svog dečka, svoju frendicu-svi su oni bili u pravu, a kad sam dovraga ja bila u pravu? Kada se mene pita što bih ja, što ja volim, što ja hoću, gdje ja sebe vidim u svemu tome?
Sve me to izjeda ali ja i dalje ništa ne poduzimam, samo čekam, kao ovi frajeri što čekaju Godota, pa nisu sigurni da li bi čekali ili bi se radije objesili na drvo kojem bi grana pukla odmah, neš ti podviga! Najlakše se objesiti, ili najteže( ali to je druga tema)… Uglavnom, nisam se objesila, pošto ovo sada pišem ( ali da je bilo tih misli, o daaa)
Ali, u tom čekanju nešto se ipak dešava. Koliko god mislili da smo pasivni jer se ne mičemo s mjesta, da stagniramo ili čak idemo unazad, stvari zapravo nisu takve kako izgledaju izvana, kako se čine na prvu!
Korak unazad zapravo nam daje drugačiju perspektivu, pregledniju i cjelovitiju sliku u kojoj vidimo puno više mogućnosti nego dok smo bili „kao bliže“…
Slika toga gdje smo bili( prošlo svršeno vrijeme-amen), i koje su nam opcije kamo ćemo doći ( futur 1), sad izgleda nekako čišća, bliža, ne tako komplicirana, a opcije same naviru. Zapravo ja sada mogu da gledam i biram, kao u izlogu! Wauu, kako dobro!
I tako, nakon bura i oluja, i more mora da se smiri, jer ništa ne traje vječno, pa tako ni naše čekanje…Nitko od nas ne može čekati zauvijek, dosadio bi Bogu i narodu ( tako se bar u narodu kaže), zato nas neka sila gura… Onaj Godot na kojeg smo čekali, napokon se pojavi! Zapravo, cijelo je vrijeme je i bio tu, gledao kako se koprcamo, nudio slamke, pojaseve za spašavanje, bacao užad, ali ne, mi smo odlučili da ćemo sve sami. Pa smo to i dobili, sami kroz bure i oluje!
Mirno je more napokon, izgleda savršeno i predivno! Mami svojom staklenom površinom koja se presijava kao najsjajniji dijamant. Ispod te površine vrvi tisuće i tisuće života, baš kao i u nama samima. Što ćemo s njima, kako ćemo ih sačuvati, što ćemo im dati, kuda ćemo ih usmjeriti, to samo mi znamo.
I naravno Godot, jer on je ionako uvijek s nama!