Pomislite li ponekad kako imate prekratak dan, još kraći tjedan, a mjesec kao da se slijeva iz jednog u drugi preko noći dok vam svaka godina okreće datume na kalendaru sve brže i brže, bježeći pred vama poput pijeska u vremenskom satu?
Koliko puta ti se dogodilo da si žurila, jurila, bjesomučno se trudeći napraviti još samo ovaj zadatak na poslu, pospremiti doma, skuhati ručak za sutra, završiti školske lektire koje su sad najednom iskrsnule, (jer su djeca zaboravila reći na vrijeme), staviti veš u perilicu, pa čekati sušilicu ( jer ti suprug sutra ide na put i baš mu ta košulja treba),pa poslati još jedan mail koji je jako jako važan i ne može čekati do jutra ( jer već si ga trebala poslati i da nisi izašla u 4-5 s posla na roditeljski do 6 bi ga već i odgovorila)….i tako unedogled, dan za danom, tjednom, mjesecom…
Već sam pisala kako nam se takve stvari događaju jer ne nalazimo dovoljno vremena za sebe, pa čekamo godišnji, onda ga odradimo, nekako to sve pregrmimo i sa kiselim smiješkom guramo dalje, ali ovaj puta želim ukazati na jedan veći izazov sa kojim se žena današnjeg ultra brzog ritma u kojem se nalazimo suočava.
Tebi koja ovo čitaš želim da zastaneš i da se zapitaš:
Koliko puta te u takvim trenucima brzine življenja stezala i boljela glava, stiskalo u prsima, koliko puta te presijecalo u križima da si se jedva mogla sagnuti a gornji dio leđa ti se ( ne jednom) savijao prema naprijed tražeći oslonac od težine tereta kojeg si poput kamena osjećala da nosiš? Koliko puta si osim tjelesne, fizičke boli osjećala i onu emotivnu, u srcu, u želucu, u cijeloj sebi? Koliko puta te skršilo i mentalno, da ti je bježao fokus, lutale misli a i ti s njima? Jesi li nekada krenula u jednom smjeru,npr samo do kuhinje po nešto, a kada si došla više nisi znala po što si tamo išla, ili možda krenula prema doma, ili se vozila autom, a završila negdje drugdje ili čak i doma a da se uopće ne sjećaš puta kako si došla ili kuda si prošla? Jesu li ti ikada nedostajali djelići memorije koje nikako da pokopčaš i spojiš zajedno?
Koliko puta si pomislila da je sada „možda too much“, da si pretjerala, da bi možda bilo dobro da usporis, da kažeš da ne možeš, da ne ide, da ti treba odmor, da ti je dosta, ali stvarno, baš dosta! Ali nije išlo, jer si tu misao brze bolje zapakirala u vlastitu Pandorinu kutiju ne bi li sad kad je odškrinuta van izletilo još nešto o čemu bi valjalo promisliti..( o samoj sebi i svojem zadovoljstvu, načinu i smjeru života, ali za to naravno sada nemaš vremena od sveg posla koji te čeka).
Da li su ti ovi scenariji strani ili dobro poznati?
Ako si ih živjela makar jedan mjesec, a kamoli godinu, ili još gore godinu za godinom , onda vjerojatno poznaješ i posljedice ovakvog ritma zivota!
Sama sam ga živjela prilično dugo i svjedočila posljedicama istog, kao što vjerujem i jedan dobar dio vas!
Osim što nam se takvim načinom života može nepovratno narušiti zdravlje našeg organizma, i tu mislim na naše tijelo i njegove organe, još je veća šteta koja nam zadesi naše emotivno i mentalno zdravlje!
Naše osobne granice koje očigledno nismo znale postaviti na pravi način i dovoljno jasno, dovele su nas do različitih nivoa burn out-a u kojem smo, kako koja od nas, gorjele i izgorjele.
Iz pepela se ponovo sastavljati nije nimalo lako ni jednostavno a ono što je tu još značajnije je vremenski okvir izlječenja koji traje i traje! Još ako znamo da je vrijeme danas najvažnija i najvrjednija valuta kojoj ne možemo procijeniti vrijednost, jer jedinu ne možemo kupiti ili povratiti, onda nam valjda postaje jasno koliko s njome trebamo naučiti oprezno upravljati.
Svaki dan, ponovo i ponovo, ali sa imperativom brige o sebi, jer tijelo pamti, i naplaćuje dugove!
Ako ste ikada došle i blizu ovog stanja, jeste li stale?
Jeste li promislile kolika je cijena te brzine života i odrađivanja svega sto se „mora“ sad i odmah?
Jeste li pomislile što bi bilo kad ne biste mogle dalje?
Kad biste rekle NE?
Kad bi se zauzele za sebe, podijelile zadatke, odgodile iste, zaboravile neke?
Kad biste ne napisale lektiru i pustile da dijete jednom osjeti zaboravljivost i posljedicu iste?.. Bi li propao svijet ili bi se naučila lekcija?
Bi li propao brak bez jednog ručka, neopeglane baš te bijele košulje ili posao bez odgovorenog maila( pedesetog po redu)?
Odgovorite si na ta pitanja, a onda zamislite što bi bilo da vas nema, tko bi onda sve to?
Jer život je samo krhko biće zakukuljeno u naizgled snažni omotač koji dobijemo rođenjem na određeni broj dana, otkucaja srca, snage baterije koja ima svoju trajnost, svoje vrijeme!
Tek kad to spoznamo i osvijestimo da smo mi sami ta baterija koja ne traje zauvijek, koja treba određene uvjete da se održi, početi ćemo pažljivije koristiti njenu snagu, njeno svjetlo i u konačnici njenu energiju!
Želim Vam takvo osvještavanje svakodnevno, najprije za sebe a potom da budete primjer drugima oko vas..
Zaslužujete to….