Prolazeći kroz život događaju nam se svakojake situacije u kojima skupljamo iskustva i dobivamo lekcije, male i/ili velike, svakodnevne, tjedne, mjesečne, godišnje. Tako neke od njih naučimo odmah, u trenutku do neke druge ponavljamo više puta i na taj način „plaćamo“ školu životnog znanja mnogo više i češće nego što to sami uopće možemo zamisliti.
Ono što nas ne ubije to nas ojača, rečenica je koju ste svi bar jednom čuli u svom životu a koju je davno izrekao Nietzsche. Istu su tvrdnju znanstvenici sa škole menadžmenta Nortwestern University dokazali kao ispravnu kroz znanstveno proučavanje studenata i njihovih uspjeha tokom narednih deset godina uzimajući u obzir osnovnu pretpostavku da li su upisali fakultet jer su dobili stipendiju ili ne. Sve te studente su podijelili u dvije skupine: prvu, kojima je jako malo nedostajalo da dobiju stipendiju i drugu skupinu onih koji su bili na rubu, ali su je na kraju ipak dobili . Rezultat boljih uspjeha bio je na strani studenata kojima je malo falilo da dobiju stipendiju ali im je za mrvicu izmakla. Oni su se, vrijeme je pokazalo, trudili puno više i davali svoj maksimum kako im se prvotni neuspjeh više ne bi ponovio.
Ovi su znanstvenici ponovili istraživanje i na nekim drugim poljima i rezultat je bio vrlo sličan ili isti.
Kako nas i zašto neuspjeh tjera na dodatan trud, rad, glad za uspjehom? Što se to promijeni u nama da nam u trenutku te odluke više ništa nije teško, nije previše, nije naporno, užasno, ili nešto slično!
O ovome mogu govoriti samo iz vlastitog iskustva dok stojim u svojim cipelama, jer niti sam liječnik, niti psiholog, niti licencirani terapeut ili što iz te „branše“ da bih znala kakve se kemijske reakcije dešavaju u našem organizmu, kakva promjena nastupa u kognitivnom smislu ili bilo što još stručnije u tom pogledu, ali znam što se događa s emocijama, kako se osjećamo, što kroz nas prolazi, kakve misli, kakve ideje, koji scenariji.
Lako je pričati o svojim uspjesima, ali da nije bilo neuspjeha nikada do uspjeha ne bi ni došli, jer svaki pad bio je samo stepenica bliže uspjehu, što god on bio za nas i na koji god ga način mi definirali.
Ja sam sigurna da sam jedna od onih koju je definirao prethodan neuspjeh i učinio me jačom, sigurnijom i svjesnijom sebe i svojih prednosti ( što nekome drugome može izgledati poput mana), zatim svojih nedostataka ( koje netko ni ne vidi) na kojima se trudim raditi, poboljšavati ih svaki dan ali ih u isto vrijeme i prihvatiti kao jedan dio sebe i ići naprijed s mišlju i namjerom da je sve dobro ali i mnogo bolje ukoliko sam bolja danas od sebe same, one jučer.
Taj put nije ni lagan, ni brz. Vidite i sami da je istraživanje kako bi se dokazala jedna teza trajalo deset godina. Otprilike toliko treba i da sami sebe upgrade-amo na viši nivo svijesti, razumijevanja, razmišljanja, donošenja zaključaka. I nakon narednih deset godina ponovo, samo što nakon određenog vremena to ide samo od sebe, nevezano na vrijeme, najveću iluziju današnjice, tako da odjednom promjenu više i ne pratite, ne vidite, ne primjećujete, jer ste izvježbali tu vještinu i prepoznajete način, vrijeme, mjesto kako sve više preskakati neke stepenice neuspjeha gdje postajete svjesni da na putu do uspjeha „neuspjeh ni ne postoji“!
Međutim, koliko god bili dobri u učenju lekcija, prepoznavanju istih pa i svladavanju (cijelo)životne škole, emocije su te koje su uvijek prisutne, i koje su zapravo naš prvi i osnovni pokretač snage, želje i volje kad u nečem odlučimo uspjeti. Tko god je osjetio gorak okus neuspjeha, kako god se on zvao jer za svakog od nas on ima svoju definiciju, taj zna da iz te čaše više ne želi piti nikada i učiniti će sve kako bi nova čaša koju prinosi ustima promijenila okus bliže slatkome, pa još slađem i slađem sve dok okus ne postane savršeno izbalansiran kao da je oduvijek bio upravo takav…