Ponekad se pitam: Jesam li ja zaista napredovala – ili sam samo postala ona čudna žena koju svi izbjegavaju jer „previše razmišlja“? Ako si ikada i ti to osjetila – da tvoj rast ne prati aplauz, već tišina, pa čak i udaljavanje onih koje si voljela – znaj da nisi sama.
U svijetu koji nas svakodnevno uči kako trebamo izgledati, što sve trebamo imati i koje ciljeve moramo ostvariti da bismo „uspjele“, lako je izgubiti kontakt s onim najvažnijim – sobom.
Postoje trenuci u životu kada sve što si gradila počne pucati. Posao, odnosi, planovi. I dok gledaš kako se svijet koji poznaješ urušava, sve što osjećaš je – gubitak. Praznina. Slom. Ako si ikada izgubila posao, partnera, sigurnost, prijatelje, kontakt s vlastitom djecom, tijelom ili samom sobom – znaš o čemu govorim.
Postoje periodi života u kojima se svakodnevni stres nastao iz posla, odnosa, odluka, tuđih očekivanja, previše informacija i premalo prostora za disanje osjeća kao ne samo još jedna obaveza već kao zid pred nama.
Često tražimo veliku transformaciju u životu kroz neke velike događaje – novu karijeru, preseljenje, ljubavni odnos, putovanje. Ali istina je puno jednostavnija: naš život oblikuju male, svakodnevne stvari. Sve ono što radimo iz dana u dan ima mnogo veći utjecaj na našu budućnost nego bilo koji veliki „spektakularni trenutak“.
Postoje ljudi koji kao da su rođeni hrabri. Kao da im je prirodno reći “ne”, otići kad nešto više ne valja, promijeniti smjer bez drame, bez odgađanja, bez grča u želucu.