Sad kad znaš da si sretna i blagoslovljena što postojiš, što si živa, što si upravo SADA OVDJE, i što osjećaš zahvalnost za taj dar ŽIVOTA, vrijeme je da preuzmeš veći nivo odgovornosti za sebe, i svoj razlog postojanja!
U prethodnom tekstu „PUT DO SRETNIH TRENUTAKA“ pokazala sam ti kako možeš izvježbati osviještenost sebe same i svega što te okružuje.
Također sam ti objasnila kako da kroz uvođenje malih rituala u svoju svakodnevnicu počneš osjećati više zahvalnosti za sebe i sve oko tebe što će ti donijeti ukupno bolji osjećaj, ljepše raspoloženje, tjelesnu lakoću i bistrije misli.
Kad smo već kod misli, tu se dotičemo sante leda, kojoj vidimo samo vrh. Vjerujem da svatko od nas zna, da santa leda koju vidimo kako pluta nije samo onaj dio kojeg vidimo iznad vode, već da se ispod površine skriva puno puno veći komad tog leda s kojim ako se sudarimo, ishod može biti katastrofalan, da ne kažem smrtonosan. Vrlo je slična situacija i sa našim mislima.
Jedan dio vidimo i osjećamo, ali najveći dio sakriven je u našem nesvjesnome . Kad tome nesvjesnome što plovi našim tijelom i umom dodamo i nekontroliranje naših misli koje puštamo da teku same od sebe, to izgleda poput rijeke koja ima svoj tok i za koji sa sigurnošću možemo reći da neće nikada presušiti. U tom toku imamo dijelove koji mirno teku i plove grleći svoje obale mirnim valovima, bez naglih zapljuskivanja. Isto tako imamo brzace, nemirne dijelove koji nenadano iskrsnu, zapjene nas u svojoj brzini, stvaraju maglu kroz koju se ništa ne vidi, okreću nas naglavce, i dok u toj strci lovljenja daha pokušavamo preuzeti kontrolu nad svojim kretanjem, već smo na vodopadu kojim se strmoglavljujemo u nepoznato!
Poznata situacija?
Ako vama nije , zahvalite duplo, jer meni je itekako poznata!
Nekada, dok još nisam toliko preispitivala sebe samu i svrhu svog postojanja, dok sam živjela po principu, život ide a ja s njim, dok sam funkcionirala poput robota, po ugrađenom principu iz djetinjstva kojeg su u nekoj 3.2.1 verziji softvera u mene uploadali moji roditelji, škola, obitelj i bliža okolina misleći da je to najbolja verzija koju su mogli dobiti na tržištu, ponašala sam se kao muha bez glave, bezglavo tako jurcajući svijetom, živeći najbolje što znam, ali bez stvarnog cilja i svrhe. Sve što se događalo u mom životu, bilo je stihijski, samo od sebe, kao sa nekim planom, ali kad po planu ne bi išlo, gurala sam kako sam znala, kako je nalagala logika ili i dalje najbolji 3.2.1. softver koji u međuvremenu i nije bio nešto nadograđivan, pa su i planovi propadali ili bili odokativno zamijenjeni novima, pa kako bude… Stvari su se rolale, pa što bi ih onda mijenjali, zar ne?…
E pa tim tempom i načinom života, nije moglo dugo.
Život je živio mene, a ne ja njega!
Takav ludi tempo, posao na full preko svih satnica, mala djeca, faks, par poslova sa strane da zakrpaš rupe u budžetu, ljubavi ima pa nema, pa plačeš, pa se ponovo dižeš, pa odustaješ, pa ponovo vjeruješ, pa se prijatelji izmjenjuju, rijetki ostaju ( hvala im),pa misliš nekako ćeš već, a nema punjenja baterija, samo pražnjenje. Hardver još nekako klapa, ali s takvim softverom ne ide se nikud, ni dovoljno brzo, a kamoli dovoljno daleko. Nesvjesna problematike, pushas taj hardver na najjače, da radi brže, bolje, naprednije, a nema sa čim, i ruši se čitava stvar. Rikava i hardver i softver(i hvala Bogu za softver-nikad mi se nije sviđala ta verzija)!
Burn out jedan, pa drugi, pa brdo sitnih zdravstvenih upozorenja ali još pamet nije prosvirala već se samo malo pomaknula, milimetar pa nazad na stari softver ( sva sreća da se više nije dao pokrenuti u cjelosti).Pravo malo osvještavanje donio je tek pred karcinom koji je zakucao svijest na najjače!
Čekala sam i dočekala! Sve sam radila da se dovedem do tog stanja OSTATI ili ODUSTATI, od sebe, od života!
Tek kad najveća nevolja zakuca na vrata, tada krene prava želja za životom, za onime što život jest, ne za onim što smo mislili da jest!
Tek tada kreće kontrola misli, riječi, osjećaja-savršenog niza koji kreira naše novo danas, koje će doći sutra!
Tek je tada barem meni krenuo najdublji i najiskreniji poriv da ispitam tko sam zaista, kamo idem, gdje sam bila i zašto, s kim želim ići dalje i kako, na koji način, kojom cestom, gdje je taj moj cilj i koju svrhu na tom putu treba ispuniti.
Sva ta pitanja pokrenula su bujicu misli, koju Vam tako želim da pokrenete u sebi, sami sebi kao da nitko ne postoji na ovome svijetu.
Budite jednom samo VI, i Vaše misli!
I sjetite se da sve ovo što ste bili do sada, dok niste preispitivali svoju svrhu, niste bili ništa drugo doli vrh sante leda, koja svoju pravu veličinu skriva ispod površine!
Budite rijeka misli, ali kontrolirajte vi njih, a ne one Vas, a softver nadograđujte redovno, čak svakodnevno ako treba. Cijena softvera nikada ne smije biti upitna!
Ako za nešto trebate imati dovoljno, vremena, novaca, energije ili bilo čega drugog, onda je to za Vas, jer Vi ste Vaša najvrjednija investicija!
Investirajte u sebe, u promjenu i kontrolu Vaših misli, koje stvaraju Vaš život, koje žive Vašu svrhu!
Pa po to ste i došli ovamo…